Izazovi hrvatske slobode u 21. stoljeću

Hrvatska je posebno lijepa ljeti. Jedni uživaju uz šum valova i pjesmu cvrčaka, a i drugi, koji to ne žele ili si ne mogu priuštiti, svejedno dođu na svoje. Svako mjesto nešto organizira, na pladnju nudi osjećaj da svakodnevica ima svoju vedru stranu. Obljetnice Oluje, Thompsonovi koncerti i crkvene svečanosti podsjećaju i upozoravaju da sloboda, u kojoj Hrvati uživaju punim plućima, nije došla sama od sebe, da je plaćena krvlju, znojem i suzama. Njezina zastava satkana je od nevjerojatne ustrajnosti, mudrosti i, što u današnjem svijetu ima posebnu težinu, vrijednosti i normi po kojima su Hrvati prepoznatljivi.

Snimio Šime Zelić / PIXSELL

Ali kada nakon slavlja opet dođe vrijeme zbrajanja računa, važno je da ono što ostane ispod crte ima pozitivan predznak. Važno je znati da ljepota ne može biti površna, da valja pokupiti smeće za sobom i uvijek se iznova preispitivati. A to se u Hrvatskoj čini sporo, ponekad sramežljivo ili pak kampanjski. U Hrvatskoj još nije dovršen proces suočavanja s prošlošću, o čemu svjedoči i nedavni, u javnosti gotovo prešućen, pokop žrtava iz Jazovke, njih 814 koje su partizani pobili i bacili u jamu. Hrvatska povijest puna je tragedija i jezivih priča poput Jazovke, koje još nisu na dostojan način ugrađene u opću predodžbu o nacionalnom identitetu.

Sloboda i teret nedovršenog suočavanja s prošlošću

No nužno suočavanje s prošlošću nije jedini izazov pred političkim narodom. Hrvati slave slobodu, ali mnogi se teško navikavaju na državu. A jedino učinkovita država jamči slobodu, dok povjerenje u institucije, unatoč njihovim dosadnim procedurama i odlukama koje su uvijek nekome neprihvatljive, predstavlja uvjet njezine stabilnosti i učinkovitosti. Idilične slike ljeta, posebice spektakularna očitovanja zajedništva, mogu stvoriti lažni dojam o društvenom skladu. Druge prigode, primjerice izbori, pokazuju drugačiju sliku, različite prioritete i nedostatak dijaloga.

Političke elite u zapadnim demokracijama udaljile su se od građana, ali opća volja time nije izgubila na važnosti. Demokracija skupo naplaćuje nezainteresiranost i površnost. I u hrvatskom slučaju, sloboda nije samo neovisnost o srpskoj hegemoniji, nego u prvom redu duhovno stanje društva u kojemu je svaki pojedinac pozvan da svoje talente iskoristi na opće dobro i u kojemu se izazovi temeljito razmatraju. Hrvati međutim, čini se, više vjeruju polupismenim „influencerima“ nego dobronamjernim stručnjacima. Rado nasjedaju na provokacije, što medijski gospodari obilato koriste kako bi izazivali napetosti i jalove rasprave. Na kraju ispada da najveći politički utjecaj u Hrvatskoj imaju oni koji svojim besmislicama mute vodu. A među najpopularnijim temama uvijek su Srbi, kao da mnogima još uvijek nedostaju.

Relativno mala Hrvatska, članica najmoćnijih svjetskih struktura, danas je doista izložena sigurnosnim prijetnjama s istoka i trendovima vrijednosne relativizacije. Ne čudi stoga jak nacionalni naboj i privrženost vrijednostima. Međutim, pojedini Hrvati ponašaju se kao da je Hrvatska još uvijek u ratu. No nju danas štite njezine razvijene službe uz podršku zapadnih sigurnosnih struktura, a mimo institucija, svaka ratnička tendencija dovodi u pitanje smisao države. Hrvatskoj, kao i svim zapadnim društvima, prijeti unutarnja polarizacija, nesposobnost da se društvene podjele riješe u okviru demokratskih procesa. Kao reakcija na razorne podražaje, u simfoniju nacionalnog ponosa ponekad se umjesto ponude dijaloga miješaju vjerske poruke oblikovane kao ratni pokliči. Kao da su pojedini gorljivi katolici umislili da su pravoslavci, koji spasenjsku objavu tradicionalno stavljaju u službu političkih interesa.

Demokracija između dijaloga
i podjela

U Hrvatskoj je nastao običaj da se domoljublje mjeri oznakama desnice i ljevice. Ali ako je ljevica sva protiv Hrvatske, kako tumačiti činjenicu da je na Thompsonovim koncertima bilo oduševljenih lijevih političara? Ili činjenicu da određeni broj Thompsonove publike rado sluša orijentalne „cajke“, promičući kulturološku balkanizaciju hrvatskog društva, podrivajući prepoznatljivi identitet hrvatskog kulturnog podneblja i time izravno sudjelujući u ostvarivanju velikosrpskih ciljeva? No, postoji li tribina na kojoj bi se moglo bez isključivosti raspravljati o tim izazovima? Većina političkih rasprava svodi se na paušalne ocjene, a drugačije mišljenje lako dovodi do toga da se nekoga proglasi neprijateljem. A ondje gdje se mišljenja i svjetonazori uzajamno isključuju, rađa se totalitarizam.

Hrvati su narod prožet kršćanskim duhom, koji je demokraciju odabrao kao metodu svoga političkog zajedništva. A i zapadno kršćanstvo, kao i demokracija koju je iznjedrilo, postavljaju dostojanstvo osobe kao temelj društvenih odnosa. Nadalje, zapadne demokracije uspješne su upravo stoga što uzimaju u obzir činjenicu da svako društvo vrvi unutarnjim razlikama, na koje odgovara uzajamnim uvažavanjem. Uspješno društvo odlikuje se isticanjem onih koji su predani općem dobru, kao i ograničavanjem utjecaja onih koji mu nanose štetu. Snaga Hrvatske počiva na poštovanju normi zapadne civilizacije. A sloboda je potpuna jedino onda kada uključuje odgovornost.